Tijekom posljednja tri desetljeća karijere izgradila je reputaciju jednog od najprepoznatljivijih novinarskih lica javne televizije, s uvijek jasnim profesionalnim ciljem: prenijeti gledateljima važne informacije i priče – objektivno, uvjerljivo i bez patetike. Pouzdanost, neustrašivost i empatija – neke su od ključnih vrijednosti kojima se u svom novinarskom radu vodi dugogodišnja istaknuta urednica, voditeljica i reporterka Informativnog programa HRT-a, Zrinka Grancarić.
Tijekom posljednja tri desetljeća karijere izgradila je reputaciju jednog od najprepoznatljivijih novinarskih lica javne televizije, s uvijek jasnim profesionalnim ciljem: prenijeti gledateljima važne informacije i priče – objektivno, uvjerljivo i bez patetike. Poznajemo ju kao britku, odvažnu i uvijek temeljito pripremljenu voditeljicu i urednicu emisija poput „Otvorenog“ i nekadašnje „Teme dana“, autoricu intervjua u „Dnevniku“ te moderatoricu političkih sučeljavanja i izbornih emisija. Široj javnosti postala je posebno bliska pri vrlo zapaženom izvještavanju nakon zagrebačkog potresa, kada je doslovno iz kreveta i bez trunke šminke, samoinicijativno krenula na teren izvještavati s lica mjesta.
Taj isti reporterski puls potvrdila je i nekoliko godina kasnije, kad se, čim se pružila prilika, bez oklijevanja prijavila kao dobrovoljac i otputovala na teren, u Ukrajinu, da bi iz Lavova našoj publici donijela autentične, potresne i analitične priče iz prve ruke. Osim informativnog programa, Zrinka je ostavila snažan trag i u sportskom novinarstvu. Izvještavala je s pet Olimpijskih igara – u Pekingu, Londonu, Riju, Tokiju i Parizu – a posebno se istaknula 2024. godine, kada je, u tandemu s kolegom Markom Šapitom, postala prva Hrvatica koja je uživo prenosila svečano otvorenje pariških Igara. Kako bi pojedine sportove – osobito one manje popularne i razvikane – gledateljima dočarala što vjerodostojnije i autentičnije, prisjeća se kako su pripreme za taj zahtjevan zadatak bile iznimno temeljite: osobno je isprobavala neke od disciplina i prethodno razgovarala sa svim domaćim natjecateljima, nastojeći prenijeti njihovu energiju, emocije i osobne priče. Zrinkina povezanost sa sportom nije slučajna jer svoju je novinarsku karijeru, još u studentskim danima, započela upravo kao sportska novinarka na lokalnom radiju u rodnom Zadru, izvještavajući s jedriličarskih natjecanja. Jedrenje je strast koja je prati i danas…
Dva je desetljeća radila na Hrvatskom radiju – Radio Zadar, najprije u sportskoj redakciji, a kasnije u informativnom programu, da bi 2013. godine prihvatila poziv Brune Kovačevića i prešla na HRT. Prve dvije godine radila je u sportskoj redakciji, da bi se zatim preselila u informativnu gdje se s vremenom istaknula kao jedna od ključnih novinarki, koja je za svoj rad nagrađena s nekoliko prestižnih nagrada. Izvan kamera i svakodnevnih vijesti, mir pronalazi u jedrenju, planinarenju, uzgoju biljaka i glazbi – od rocka i metala, preko dalmatinskih klapa, sve do klasične glazbe. Sa Zrinkom smo razgovarali o njezinu profesionalnom putu, životnim strastima i vrijednostima te svakodnevici i malim stvarima koje donose unutarnji mir.
Za većinu gledatelja vaše je lice sinonim za velike vijesti – izvještavanja iz ratnih i potresom pogođenih područja, politička sučeljavanja, izbori… Što je to što vas uvijek vuče na „prvu crtu“?
– Prije svega, osjećaj odgovornosti prema javnosti. To je, po meni, ključni dio novinarstva – biti tamo gdje je važno, dati svoj obol društvu i smirene glave prenijeti ljudima jasne i provjerene informacije koje su im potrebne. Bitno je ne samo biti lice i glas na mjestu događaja, nego i osoba kojoj gledatelji vjeruju.
Djelujete smireno i pribrano čak i u najnapetijim situacijama. Kako se nosite s pritiskom i stresom? Prisjetite li se ponekad trenutaka u kojima vam je bilo uistinu teško, ali ste morali ostati profesionalni?
– Doista jesam i smirena i pribrana, jer to takvi trenuci zahtijevaju. Nema mjesta uzbuđenju ni panici – emocije stavite sa strane, a sebi se posvetite kasnije. Često se nakon takvih dana osjećam prazno i iscrpljeno. U prosincu prošle godine jedna me situacija „izula iz cipela”. Pretpostavljam da nema onoga koga nije prenerazila tragedija u Prečkom, kada je mladi muškarac nožem ozlijedio sedmero ljudi u osnovnoj školi, a jednog učenika usmrtio. Tada nisam bila na terenu, radila sam intervju u „Dnevniku“, ali morala sam se ozbiljno koncentrirati da mi emocije ne izmaknu kontroli. Svima nam je bilo tako, svim kolegama. Kad sam došla kući oko 21 sat, zapalila sam svijeću i zurila u tišini u svoj okićeni bor, s mišlju na obitelj ubijenog dječaka. Strašno je bilo uopće pojmiti razinu njihove boli.
Prepoznaju li vas ljudi na cesti i kako reagiraju?
– Da, često me prepoznaju; ponekad i više po glasu nego po izgledu, jer sam privatno obično bez šminke i u sportskom izdanju. Reakcije su redom pozitivne i ljudi su vrlo ljubazni, dobace nešto poput: „Jako vas volimo gledati, samo nastavite tako dalje”, ili tako nešto slično. Poneki zamole za fotografiju, što me redovito iznenadi. Lijepa je to potpora, veseli. Pogotovo jer ja sebe ne doživljavam kao zvijezdu, samo radim svoj posao.
Piše: Sonja Staničić
Fotografije: Božidar Đurović
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
